cudesno

SMRDOLJUBI, deo prvi: KAKO JE ĐOKO SLOMIO RUKU

Generalna — Autor cudesno @ 11:18

 

        Nije to baš bio direktni uzrok, ali, Đoko generalno nije voleo vodu. Uopšte, gajio je neki neobjašnjivi animozitet prema vodi, ne uviđajući nikakvu svrhu u primeni iste, niti u bilo kakvoj intimizaciji s vodom. Pio je od malih nogu samo pivo, vinjak i vino, čaj nikad, ni pri bolesti na smrt, a vodu nije voleo da vidi ni na slici. Tvrdio je kako nijednoj pravoj ženi ne smeta ono što se eufemistički naziva „higijenska opuštenost“. Malo oštriji miris uspešno se kamuflirao  pravom muževnom aromom duvana i alkohola. Uostalom, muškarac koji se kupa više od jednom mesečno je sto posto peder. A prave žene se poznaju po tome što od miline odmah zanemoćaju kad se on izuje... Ova izjava donekle rasvetljava njegove uspehe sa ženama, doduše isključivo onesvešćenim.

        Đoko je, logično, vrlo mastan tip. Počevši od kose, koja je rano počela da opada, pa mu se pravo nije milila prat’. Zato ju je uredno gladio od levog uva ka desnom, i neposlušne mladalačke pramenove uspešno krotio zamazivanjem pljuvačkom. Ništa bolje od organskog lepka, brajko moj.

        

        Da li pod uticajem onog piva iz dečije flašice - tek, smislio je da se u srednju školu upiše kao odličan đak, pa pošto mu to nije uspelo iz prve, dobrovoljno je ponavljao osmi razred, i u ponovljenom pokušaju dostigao čak vrlo dobar uspeh. Tako je izučio za konobara. Posle vojske, rešio je da upiše veterinu, pošto je u njegovom kraju veterinar bio glavna faca. A možda je samo voleo krave, ko će ga znati.

        Pošto nije uspeo da se na vreme probudi  za prijemni, i ta je ambicija neslavno propala.

        Smatrajući da se sudbina urotila protiv njega, učinio je krajnji napor volje i zatražio od braće da ga finansijski podrže u genijalnom marketinškom projektu  otvaranja kafane pored  nekad vrlo prometnog švercerskog puta između dve čuke bez straže, na granici Austrougarske carevine i Otomanske imperije,  kojim, na maler, već dva veka niko nije prošao.

        On je imao viziju, da će oko tog puta nići novi Dodž Siti, i već je video sebe sa lentom gradonačelnika, značkom šerifa, ili bar kao keceljaša za barom saluna, kako glanca čašu sa šeretskim osmehom kroz tompus u zubima, dok na šanku sede koke u korsetima i pušu na muštiklice. Ali njegova nemaštovita i kratkovida braća nisu imala njuha za ovakve bomba poslovne ideje, te je tako naš Đoko ostao prikraćen za karijeru gradonačelnika, i otvorio kafanu u blizini roditeljske kuće, u kraju nastanjenom poštovaocima tradicionalne  umetnosti neradništva i nalivanja alkoholom.

        Lepo mu je krenulo. Toliko lepo da se u kafani svake večeri skupljalo društvo posle fajronta, na kartanje. E varao si, e nisam, e vrati pare, e hebale te pare,  e evo ti na, i , pošto je u žaru igre iscepao nekoliko novčanica tadašnje SFRJ, a to se u ono vreme strogo kažnjavalo, Đoko je odležao neko vreme u fioci na rešetke, gde je konobarisao i čitao „Politikin zabavnik“, što mu je i ostalo najviše do čega se vinuo u svetu literature.

        Da ga „smire“, roditelji su odlučili da ga ožene. Normalno, uvredio se kad su počeli da mu iznose fotografije kandidatkinja, jer je on već imao ne jednu, nego dvije cure, pošto  nije mogao da se odluči između dve lokalne „ljepot’ce“. Imale su zajedno skoro dvocifreni broj zuba, ali u tom kraju se to smatra prirodnom ljepotom. Poseo ih je obe u kafanu za sto, i lepo im objasnio da je on rešio da se ženi, pa je najbolje da se one same dogovore koja će se usrećiti udajom za nj’ga. Jedna odmah skoči, baci stolicu i istrči napolje, i tako Đoko, uz mnogo ženskih suza, odluči da se oženi onom koja je ostala.

        Međutim, kad je izveo svoju buduću nevestu iz kafane, držeći je pod ruku, čekalo ih je neprijatno iznenađenje: ona od malopre nije otišla kući, nego sela u Đokinu škodu, skrstila ruke i tvrdoglavo čekala da je on vodi svojoj kući i napravi od nje poštenu ženu. Objašnjavali, cimali, galamili, pretili, vukli iz kola – ništa ne pomaže, ova se ukopala noktima i vrištala dok je nisu pustili. Onda se Đoko izvinio zaprepašćenoj devojci kojoj je netom obećao brak, i rekao da on nema drugog izbora nego da ovu u kolima vodi kući, jer je to jedini način da se ponovo domogne svoje škode.

        Pošto je nova mlada bila poštena i „stiiiiidna“, isto kao on, neko vreme se , kako običaji nalažu, nije „plaaaaakala“.  Ni donekle, ni odnekle. Onda su zgrožena starija braća, koja su posle par meseci došla na čestitanje, ali ih  je združeni vonj Đoke i Đokin’ce tako resko ujeo za oči, da su na trenutak bili ometeni u toj nameri,  rešila da brže – bolje finansiraju izgradnju domaćeg spa-centra.

        Kupatilo je bilo lepo i novo, imalo sve po redu, uključujući i umivaonik sa ogledalom, bide, i kadu, i novu veš mašinu... u kojoj su do sledećeg leta već kokoške napravile gnezdo... jer se veš prao tek mestimično i delimično. A i što bi, kad je tamo na mediteranskoj klimi čist i suv vazduh, a ljudska bića su od specijalne impregnirane sorte, te se uopšte ne znoje. To ionako sve izađe od dva piva.

        Đokina deca su celo žarko mediteransko leto provela u skijaškim pantalonama, ispod kojih nisu nosili ništa. Odrasli članovi porodice su vrlo brzo uvideli sve prednosti ovakve tutice, jer je meka, sunđerasta i sve upija, pa nisu ni pelene morali da im menjaju. U takvoj situaciji, logično, ni veš mašina nije morala da se uključuje, pa je sasvim lepo poslužila kao pansion za kokoške, da se baba ne muči da ide na kraj dvorišta po jaja. Doduše, tutice su bile jako smrdljive, (ma, to se napolju i ne oseća), a malčice i krute, jer su se nogavice teže savijale, ali to se dalo prevazići upornim treningom, još je i stimulisalo dečicu da brže brcaju nožicama.

        Kupali su se i oni – nije da nisu, pogotovo kad su pošli u školu, među drugu decu, da ne bi stalno sedeli sami u klupi. Ono, o većim praznicima, i tako, nakupi se tu, brat bratu, jedno dva – tri dobra namakanja u polugodištu.  Ali pošto se svi posle svake takve avanture prehlade i rašmrkljave, odrasli su to u korenu sasekli i suzbili  te nesuvisle porive za higijenom na minimum.

        Sledeće jeseni, za 29. novembar, praznik svinjokolja u bivšoj SFRJ, i  Đoko je, kako je već red nalagao,  zatukao jednu krmačicu. Došle komšije da pomažu i domaćom mučenicom se podmažu. Da li pod uticajem rakijice koja je te jeseni premašila 22 grada, ili je samo bio onako inventivan, kakvim su ga stvorili majka priroda i otac karikaturista, on zaključi da je šurenje svinje u onom metalnom koritu već odavno prevaziđen metod, nedostojan modernog čoveka.

        Zato je odvukao nesrećno živinče u svoje novo i gotovo nekorišćeno kupatilo, i uvalio ga u kadu, sa namerom da ga ošuri. Neupućenim pomagačima je čak demonstrirao i kako ne mora više da posipa ključalu vodu iz kazana, što je nezgodno i opasno, već to kulturan čovek sve može da obavi mnogo elegantnije, upotrebom savremenih tehničkih dostignuća. I tako je Đoko istuširao mrtvu svinju, mislim, lepo je zaprao, sa svih strana, uprkos sumnjičavim pogledima svojih neprosvećenih komšija, i na kraju tretmana shvatio da su svinjske čekinje i dalje tu, samo su se malko osvežile i dobile na volumenu.

        Pognute glave pred surovim saznanjem kako je teška sudbina nas umetnika – vazda neshvaćeni od primitivnog sveta i sitnih zavidljivaca – pristao je da se vrati starim adetima, pokoran, ali nepokoren. Eppur si muove.

        Komšije su vratile svoje pljuge u krnjave zube i spremno se prihvatile posla.  Guda je opet za rep, uši i papke odvučena natrag u dvorište i obrađena tradicionalnim sirovim metodama, i u vidu šunke i kobasica veselo svarena tokom naredne zime.

        Negde pred Uskrs, reši Đoko da se okupa. Ide veliki  praznik, pa je vreme i za radikalne poteze. Uđe u onu kadu, još masnu od već užegle gude, oklizne se i u padu slomi ruku.

        Eto, doktore,  tako je to bilo.


OKLAGIJA HELGE STRAŠNE

Generalna — Autor cudesno @ 22:25

      Čini mi se da samo muškarci koriste epsko, dok su žene sklonije lirskom oružju, i to po mogućstvu multifunkcionalnom. Nižu se asocijacije iz čitanke: topuz šestoper Marka Kraljevića, pa čitav sečored dimiskija i raznih britkih sabalja, jatagana i katana, pa čarobnih, plamenih, sevajućih i pevajućih mačeva, koji kroz mračno doba neprosvećenosti vitlaju svetskim mitologijama, čudotvorna koplja koja fijuču kroz epove o herojima, kamdžije i nagajke koje nemilosrdno švićkaju , i munje i gromovi koji pljušte po neposlušnim leđima iz Odinovih ruku. Da se čitalac naježi... U arsenalu Nibelunga pod kataloškim brojem 1, ostao je registrovan Torov čekić, kao instrument najjače vaspitne mere poznate tamošnjem svetu.       

     Mišljenja sam, međutim, da je tom prilikom oklagiji, koju je u ovo doba razuma i prosvećenosti proslavila jedna suptilna skandinavska domaćica, uskraćena zaslužena medijska pažnja. Kao ispod nekog kalupa koji ostavlja njihovo ime, sve Helge su visoke, plave i uočljive izdaleka. Veselnici koji im se zateknu na putu, zahvaljujući njihovoj vizuelnoj primetljivosti, još i imaju izvesne šanse da zaleganjem u jarak izbegnu napad njihove jarosti. Iz još neutvrđenih, ali nepobitno postojećih razloga, sve su sklone upotrebi kuhinjskih alatki u vaspitne svrhe.       

     Moja Helga smatra da je oklagija iz Raja izašla. Odavno sam odustala od pokušaja da je demantujem. Lovila sam usput i predočavala joj iz ruke primere međuljudskih relacija u kojima se pokazalo da dobrota i ljubaznost imaju stanovitih prednosti nad grubom silom, ali ona je i na to uvek imala spreman vremenski prigovor :

     „I - koliko je to potrajalo?... Eto vidiš. A kad ga jednom lepo, ljudski izubijaš, on posle bude miran i zadovoljan, milina jedna!”

Takođe, tvrdi da ima ljudi koji jednostavno traže batine. Iz iskustva navodi da , što je bila bolja prema njima, oni su bivali sve gori, dok njoj nije prekipelo (a nekako joj pri kraju svake priče UVEK prekipi), pa ga je izdevetala drvenim lenjirom, i od tada je miran i dobar.

Ako se dosetim nekog primerka koji je prošao kroz njen sistem pedagoških mera, a da nije ispao baš čovek za primer, ona i za to ima odgovor – nije dobio dovoljno batina....

     Evo, na primer, Boske. On je, pre socijalizacije u osnovnoj školi, živeo u porodici koja je bila sva nekako androcentrična. Njegova majka je bila jedna od onih kraljica sinorodica, koje su ispunile svrhu svog postojanja činom rađanja muškog deteta. To je sve u skladu sa pravilima pristojnog i društveno prihvatljivog ponašanja u njihovom najbližem okruženju. Međutim, promenivši okvir u kojem je živeo, Boske nije smatrao da bi trebalo bilo šta da menja u svom ponašanju prema devojčicama, koje je smatrao nižim bićima. Jer, njegova mama ga je baš u tom smislu ohrabrivala.

      A onda je stao na put Helgici, koja je, opet, rasla na sasvim oprečnim postavkama: žensko dete je uvek u pravu, samo da se nikako ne potrese. U prevodu: daćemo ti sve, samo molim te nemoj da vrištiš...

     War of the Worlds.... Nije ni bitno zbog čega su došli u sukob.

     Uglavnom, Helga je ovu doktrinarnu raspravu vrlo brzo poentirala serijom oštrih udaraca drvenim lenjirom od pola metra, koji su Bosketu trenutno otvorili um, i zamalo ga doveli do prosvetljenja. Na nesreću, u ključnom momentu umešala se učiteljica, zgrožena ostrašćenošću ove akademske rasprave koja je istupila iz domena ideja, i prešla na nivo praksisa. (Filozofski sasvim prihvatljivo!)

      Ali onda je Helga na času odeljenjske zajednice proglašena primerom najgoreg ponašanja u razredu, i ni do danas mi nije oprostila što sam se priklonila stavu da nije uputno tući drugove, nego se treba s njima objasniti. Ona je ostala pri stavu da sa drugim svetom nema objašnjavanja, jer ne govorimo istim jezikom. A batine su nekako svakom razumljive.

      Elem, tako je skandalozno propao Bosketov obred inicijacije u svet razumnih, društveno osvešćenih i pristojnih bića. Najgore posledice tog propusta ispoljile su se u porodici koju je stvorio desetak godina posle te nedoučene lekcije iz ponašanja. Kad je dobio drugu kćer, smatrao je da je to njegova žena namerno ponovo rodila devojčicu, samo da bi njega iznervirala. Zato nije otišao u porodilište po ženu i bebu celih nedelju dana. Robinja Isaura je preplakala te dane, dok se njen gospodar nije smilovao da je ipak dopremi kući. Ostavio ju je ispred vrata i produžio u lokalnu kafanu, hrabro, iako je „znao da će ga sad svi zaheftavati što je opet omašio”! Tek porođena žena ostala je do noći u nezagrejanoj kući, iako joj svekrva živi u susednom ulazu, sve dok predveče nije njena majka stigla s posla, i došla da joj nešto skuva i pomogne.

Ne bih rekla ni da je ona baš sasvim normalna, jer je i posle toga ostala u braku s njim, i još i zatrudnela po treći put, ali ovog puta je Boske imao spremnu protivmeru, pa ju je odveo na vađenje krvi iz pupčane vrpce radi utvrđivanja pola deteta. Pošto se ispostavilo da je muško, bilo joj je dozvoljeno da rodi, avanzovala je u rang kraljica sinorodica, tik uz skute nedostižnom uzoru svoje svekrve, koja je to uspela iz prvog pokušaja, i tako su se mir i harmonija ponovo uselili u Bosketov topli dom. I šta reći?...

      Helga je, već kao odrasla, saslušala ovu priču u krajnjoj neverici i zaprepašćenju: „Ti si kriva! Nisi mi dala da ga bijem! Da si me onda lepo pustila, sad bi bio čovek od njega!”

     Primer popravljenog karaktera pod uticajem njenog prevaspitavanja, bio je Trta, njen cimer iz klupe. Bio je generalno miran i trpeljiv. Nije joj pružao mnogo povoda za bes, osim što je jako voleo da posle fizičkog ostavlja svoje aromatične patike na radijatoru učionice. Helga to nikako nije trpela. Lepo ga je opomenula možda i dva puta, a onda je po kratkom postupku izbacila njegove patike kroz prozor, u visokom luku. On je na trenutak, sav crven, ostao neodlučan između poriva agresivnosti, i očaja što se njegove voljene patike bespomoćno valjaju po školskom dvorištu. Helga je skrstila ruke, sa izrazom „samo probaj”, on probao - i dobio jednu munjevitu zaušku, posle čega je odmah doneo ispravnu odluku da je spasavanje patika ipak prioritet. I više ih nikad nije držao van svoje torbe.

       To je bio blitz-krieg. Da ga vidite sada – fini čovek, domaćin, poštuje ženu... Eh!... A Helgi puno srce!

      Sve potonje nesuglasice koje je kasnije imala sa drugim muškarcima u životu, rešavala je batinama. Ili ih je mlatila geografskim atlasom, što je vodilo momentalnom oslobađanju od svih psiholoških inhibicija i otvaranju za komunikaciju, ili , ako nije mogla sama da ih fizički savlada, dovoljno je bilo da trepne pred nekim od drugova koji su već osetili blagotvorno dejstvo njenih batina, pa da se oni odmah spremno ponude da i još nesvesnog junošu privedu k poznaniju prava.

       U domen oštrih vaspitnih mera koje nisu nužno uključivale batine, spada i prevaspitavanje njene potonje kume, kad su već bile u srednjoj školi. Kuma je imala novu kožnu torbu, preterano aromatičnu za Helgin osetljivi nos. I nju je leeeeepo opomenula, više od dva puta, pošto je devojčica, pa da se ne potrese, ali kuma to nekako nije baš ozbiljno shvatila. Vidi Helga da od razgovora nema vajde, pa po oprobanom receptu zafrljači torbu kroz prozor. Četvrti sprat, bez lifta... Zapravo, nije je bacila, nego je zakačila za prozorsku kukicu sa spoljne strane, ali kuma je već letela niz stepenice, unezvereno izlećući na ulicu, u panici što nigde ne vidi svoju torbu. Na zvuk zvižduka, podigla je pogled, i videla torbu kako se ljuljuška sa prozora, četiri sprata iznad, i Helgu kako joj maše sa osmehom mačke iz Zemlje čuda. I ona je od tada – mnogo dobra...

      Svog sadašnjeg muža, međutim, nije uopšte morala da tuče. To je bio jedan pametan momak, koji je odmah prihvatio da je Helga uvek u pravu, i time prekratio svaku diskusiju. Odmah ju je ščepao, i, dok je još bila u čudu kako to on sve shvata, a ona ga još nije ni tukla - zakazao kod matičara pre nego što je došla sebi. A sad mi se žali kako joj je ćerka mnogo nezgodna : stalno se dere na decu po komšiluku... (Bože, Bože na koga li je?!)

       Kad se jednom umešala u dečiju svađu, u pokušaju da odbrani malog komšiju, mali joj je blagim glasom objasnio: „Nemoj, Helga... Ona se na mene tako izviče, ali znaš ti kako se mi posle toga LEEEEEEPO igramo?!” I šta da kaže?

      Izgleda da njena strategija iz detinjstva deluje i na ovoj vremenskoj distanci, što govori da se odnosi među polovima nisu mnogo promenili. Bitno je samo shvatiti ključne postavke na vreme. Strategija galamdžije koji sve postavlja na svoje mesto, momentalno zbunjuje sve koji bi joj se eventualno suprotstavili. To ostavlja taman dovoljan manevarski prostor, u onoj psihološkoj sekundi, da ona nametne svoj način borbe, i da jača volja odnese pobedu.

      Emotivnost deca nasleđuju od majki, ali samopouzdanje dolazi od očinske figure. S godinama sve jasnije uočavam kakva je sreća za dete kad raste voljeno, sa sigurnošću i snažnom podrškom. Kad uvek zna da će i neke greške biti korigovane blago i s ljubavlju.

     Jedina zabrana se stavlja na nepravičnost. Taj stav sigurnosti i pravedne odlučnosti ostaje čoveku u kičmi. I ostavi  stav samopouzdanja, kao da joj je Odin uvek za leđima, gledajući mrko na one koji još nisu razumeli šta je ispravno. I da se nikad, nikad ne osvrće da to proveri.

      Dok je u njenom srcu, on je uvek tu.


SREĆNI EDI

Generalna — Autor cudesno @ 01:45

Najbolji prijatelj Hogara Strašnog je, kao i svaki štitonoša slavnog ratnika, delikatna mešavina poplašenog tunjavca i ingenioznog psihoanalitičara. Ko bi sa drugačijim karakterom ikad opstao između mača Hogara Strašnog, i oklagije još strašnije Helge? Srećnog Edija je, dakle, teška muka naterala da postane prvi skandinavski filozof egzistencijalista, jedan crtani uvod u Kjerkegora.

Dok to pričam svom drugu Ediju, koji, osim imena, nema većih sličnosti sa pomenutim likom, on me gleda iznad stripa o Hogaru, sa izrazom potpuno lišenim ingenioznosti, koju inventivno nadoknađuje dupliranom dozom tunjavosti.

 Moj drug Edi nije imao sreće da se proslavi kao filozof, ali imao je svojih momenata... Dve godine je radio marljivo i štedeo mimo svake kvote razuma, kao hrčak skupljajući pinjeze i šolde za kupovinu svog sna - mazde 323, koja je u to doba bila zmija od auta. Kako to već biva sa zamalo ostvarenim snovima, prevladao je strah od izvesnosti ispunjenja velike želje, pa je u drugom poluvremenu ove napete igre čitav projekat odjednom, bez vidljivog razloga, proglašen besmislenim. S mukom ušteđen novac, promptno se imao spiskati na nešto najbesmislenije moguće, pa je izbor logično pao na džinovski akvarijum sa zamkićem i piranama, koji je uskoro dominirao njegovom dnevnom sobom. Ukućani su se pored njega provlačili na kant, dok su piranice škljocajući nasrtale kroz naizgled bezbedno staklo.

Nekoliko dana kasnije, akvarijum je, poveden primerom svog vlasnika - pukao pod unutrašnjim pritiskom, i tom prilikom poplavio pola zgrade; pirane su bezbedno pocrkale pre nego što su se članovi Edijeve porodice vratili s posla; samo jedna je pokušala da u samrtnom hropcu precvika nogu mački koja se neoprezno došunjala preko troseda; uostalom, znate izreku "Curiosity killed the cat"; ova je imala sreće da joj radoznalost na vreme presuši. Posle te nesrećne epizode, naslutivši dubinu ponora na čijem je rubu visio, Edi odluči da ostatak novca dopuni jednokratnom pozajmicom, i tako ipak kupi kola. Doduše, nije više mogao ni da razmišlja o mazdi, ali zalomio mu se jedan solidan kec, skoro nevožen.

 Nestrpljiv da ga isproba, povezao je svog kuma Dragog, startovao auto - i udario u banderu, u prvoj brzini.

Malo, šarmantno udubljenje na braniku ljutog zmaja, nije nimalo umanjilo njegov vozački entuzijazam. Zato je pokupio još četiri drugara, i poveo ih na probnu vožnju. Na izlazu iz grada, mimoišli su se sa nekim traktorom koji je vozio seno. Mislim, zamalo da se mimoiđu... Očešali su se malo u prolazu, dovoljno da se prikolica sa senom prevrne pored puta, a kec zanese desno, pa oštro levo, da jedan omanji drugar izleti sa zadnjeg sedišta, i pućne pravo u ono seno. Kao koka u gnezdo. Ostali su nepovređeni, ali od straha i prepasti nisu mogli odmah da nastave vožnju.

Sede oni tako u kafanici pored puta, svima još drhte ruke, a Edi se, da ih umiri i uteši, priseća kako je prethodnog leta vozio motor, pa mu tako izleteo komšija Bob sa zadnjeg sedala. Da je samo pao, ni po jada, nego se sve to dešavalo pred patrolom saobraćajne policije... Videvši patrolu, Edi se iznenada setio da nije poneo ni vozačku ni saobraćajnu. Mušičav, kakvim ga je tvorac dizajnirao, on oštro zaokrene motor, da se vrati istim putem kući po dokumenta. U iznenadnom zaokretu, Bob padne sa zadnjeg sica i ostane tako sedeći zaprepašćen nasred puta. Bob ima facu mladog musketara, sa fino isfazoniranim brcima i bradicom koja se u padu naherila, dajući licu izgled predimenzioniranog znaka pitanja. Zblanuti saobraćajci gledaju u čudu šta bi čoveku... A Edi zaždio, startuje motor i gura ga trčeći, praveći se da nikad tu nije ni bio.

Nije to ništa, kaže Dragi, a sećaš li se one male koju si srušio s motora?

Aaaaa, da, da, bila je jedna... Stajali smo na semaforu, ona sedela pozadi, kad meni iz čista mira pade motor na stranu... Nije ništa bilo, samo ona nogu odrala, glavu udarila, rebro joj napuklo, a i ja sam se malo ugruv'o. A vidiš, nije mi se više nikad javila od tada... Kakva zla kurva!

... Sledeće nedelje, Dragi kaže svojoj mami da ide sa Edijem u grad, njegovim kolima. Mama, koja je čula sve prethodne priče o Edijevoj vožnji, bez reči ostavi pranje sudova, obriše ruke keceljom, pa kaže: Dođi, sine, da se ižljubimo!....

I tako oni krenuše. Došao Edi, parkirao se pred kumovom kućom, nije ništa udario, kuma prosula vodu za njima, i gledala ih dok nisu zašli iza ćoška. U sledećoj ulici, jednosmernoj, stoji kamion sa hlebom ispred prodavnice i istovara.

Edi ne koči.

Dragi već urla: "Kooooooči, Edi, kooooočiiiiiii....!!!!" kad Edi zakuca na pedalj od kamiona. Vidi tata skoro u mestu! Asfalt se namreškao pod točkovima.

Dragi već curi sa sedišta, amorfna masa sa živcima svud okolo, a Edi ponosno kaže: "Jesi vid'o kakve kočnice? A ne bi verov'o!"

Dok su išli prema gradu, na otvorenom putu, Edi načulji uši, i u nastupu paranoje postavi pitanje od kojeg se bez greške uvek naježi svaki vozač: "Čuješ li ti ovaj zvuk?..." Stvarno, neki drugačiji zvuk dopire odozdo, od točkova. Dragi, već histeričan, insistira da stanu kod prvog majstora da pogleda auto. Majstor uđe u kanal, sve iskucka, ishvali dobro stanje automobila, ali ne nađe uzrok čudnom zvuku. Tek posle dužeg ekspertskog razmatranja, došli su do zaključka da se to čuo prelazak sa stare na novu površinu asfalta... Pa čudan zvuk potiče od promene trenja podloge...

Zahvale se majstoru, koji ih gleda sažaljivo, prosipa vodu za njima i gleda ih dok nisu zašli u tunel. U tunelu još nije bio postavljen završni sloj asfalta, pa su šahtovi malo štrčali, ali Edi nije promašio nijedan. Dragi nije ni stigao da pita može li bar neki da ne overi, kad Edi uspaničeno vrisne : "Dragi, ja ne vidim! Ništa ne vidim!!!" Dragi se odsekao od straha - blago rečeno. Kako ne vidi, pa ima svetla u tunelu,... u tom oklevajući baci iskosa pogled ka Ediju, koji je natukao najtamnije sunčane naočare na svetu, dimenzija omanje šoferšajbne, i sumanuto mota volanom škiljeći kroz onu varilačku masku.

"Skidaj bre te rejbanke, jblte rejbanke!!!!!"

Znam da niko ne veruje, ali stigli su do grada. Kupili su čak i nove felne za keca. Cela dva sata im se ništa strašno nije desilo. Seli su u neku kafanicu, da popiju pivo. Čak su se i smejali. A onda je Edi, u pola gutljaja, zacenjen od smeha "uzdriiigno", kako on kaže, i u trenutku ostao bez vazduha, dijafragma mu se naglo podigla, i on je na par sekundi izgubio svest.

Kaže, trgao ga je užasan zvuk, od kojeg su stakla popucala: Dragi je, sa svoja dva metra nadmorske visine, već i inače prenapregnutih živaca, vrištao iz malog mozga i vukao ga za kosu. U panici je radio sve odjednom: zapomagao između dva veštačka disanja, mlatio Edija po grudnom košu (predoziran TV serijama o doktorima u urgentnoj) i još ga sumanuto drmao i šamarao. Pokazalo se da je to najbolje što je tog dana uradio za svog kuma. Kad su se malo sabrali, prerano osedeli konobari ljubazno su ih zamolili da samo izađu, ne moraju ništa da plate, ništa, ništa, pa su prosuli vodu za njima, i pratili ih pogledom, sve po redu. Edi tako izubijan nije mogao da vozi, pa mu je Dragi bez reči oteo ključeve, i dovezao ga kući u dubokoj tišini.

Njihovo prijateljstvo prebrodilo je krizu, prekaljujući se na vatri vrlo teškog iskušenja da jedan od njih bude onako domaćinski biven, i to poluosovinom od mazde.

Uostalom, gde ste u zemlji Srbiji videli kumstvo u kojem nisu radile sekire???


Powered by blog.rs